Princip rada puhala temelji se na teoriji prijenosa kinetičke energije u mehanici fluida. Kada se impeler okreće velikom brzinom pokretan motorom, lopatice izmjenjuju zamah s molekulama plina. Pod djelovanjem centrifugalne sile, plin se izbacuje duž vanjskog ruba rotora, stvarajući strujanje zraka pod visokim{2}}tlakom.
Ovaj proces pretvorbe energije slijedi Bernoullijevu jednadžbu, koja kaže da je zbroj kinetičke energije i energije statičkog tlaka očuvan. U usporedbi s običnim ventilatorima, puhala učinkovito pretvaraju kinetičku energiju plina u energiju pritiska kroz posebno dizajniranu spiralnu strukturu. Tipični raspon tlaka može doseći 0,1-1,5 kgf/cm², što je ključno za njegovu sposobnost isporuke zraka na velike udaljenosti.
Moderni puhala koriste-trodimenzionalnu teoriju protoka za optimizaciju dizajna rotora, a pomoću CFD (Computational Fluid Dynamics) simulacije, učinkovitost je poboljšana na preko 85%. Uzimajući određenu marku centrifugalnog puhala kao primjer, koristi se unatrag-zakrivljeni rotor od aluminijske legure, koji može generirati tlak vjetra od 10 kPa pri brzini od 2900 o/min, s bukom kontroliranom ispod 75 decibela. Ovaj precizan dizajn omogućuje puhalu da daleko nadmaši tradicionalnu ventilacijsku opremu u smislu energetske učinkovitosti.
